Ovo je priča o vjerujem - sudbini.
Nikad nisam mislila da ću imati čistokrvnog psa, niti mi je to bila želja.
Protiv sam kupovine životinja i žalosti me to što rijetko tko želi, kako bi jedan moj prijatelj rekao - ''polovnog'' psa.
Odrasla sam s mješancem Dinom (16g.) kojeg smo udomili s ceste, bio je ostavljen u kutiji s malo hrane i vode (ako se dobro sjećam Marina? )...e pa Dino je imao je sreće, a ta sreća je bila obostrana.
Bio je savršen.
Mislim da je postigao sve što bi mogao biti san jednog psa - od običnog psa koji je život započeo na dvorištu, na lancu, postao je slobodan pas i uselio se u kuću. Kod te promjene okoline, ponašanje mu se skroz promijenilo i toliko je bio pametan da me zaboli duša kad se sjetim.
Uginuo je par mjeseci prije nego što se pojavila kujica Lily (o kojoj će dalje biti riječ). Bio je star, ali nije se dao. Pomisao na to da ga uspavamo nije dolazila u obzir. Znala sam da neće još dugo, ali željela sam da ugine kod kuće, tu gdje ga svi volimo i da ga pokopamo u dvorištu kraj lješnjaka gdje je stajala njegova kućica. Nažalost, to se nije dogodilo.
Bila je to jedna od onih toplih ljetnih večeri, večer kad nas je Dino odlučio napustiti.
Dino je bio slobodan pas, kad je tražio (lajanjem) izašao bi van iz kuće, a isto tako je tražio i da ga pustimo unutra. Te večeri Dino nije tražio da uđe u kuću, ostao je vani. Zvali smo ga, ali nije htio, ležao je na travi i premještao se. Kad je već stvarno došlo vrijeme za otići na počinak, otišli smo još jednom pozvati Dinu, morali smo svijetliti s lampom da bi ga pronašli u mračnom dvorištu. Na kraju, pronašli smo ga uz ogradu, uz grm, nedaleko od mjesta gdje mu je kao štenetu stajala kućica. Okružili smo ga , gledali i lagali sami sebe da nije došao uginuti na baš to mjesto. Pozdravili smo se s njim (pomazili) kao da ćemo se sutra vidjeti i ostavili vrata odškrinuta u slučaju da se predomisli i dođe spavati u kuću.
Nije došao...
Ujutro je tata prije nego što je krenuo na posao otišao vidjeti da li je još živ - nije ga bilo.
Dino je otišao uginuti.
Tražili smo ga danima, ispitivali ljude, zavlačili se po grmlju i svemu mogućem gdje smo mislili da bi se mogao zavući, ali uvijek bismo se vraćali pokisli nazad kući. Nismo mogli vjerovati da nas je napustio, da je otišao uginuti što dalje od nas...Pitali smo se kako je jedan starac poput njega mogao skupiti toliko snage da ode tako daleko? Kolika je to volja morala biti?
Zar je to napravio kako ne bismo tugovali za njim?
Nije uspjelo naravno...i sad kada pišem ovo knedla mi je u grlu i jedva se suzdržavam da ne zaplačem. Najteže mi je palo to što ga nismo mogli pokopati, ali tješim se s time da je on tako htio. Svejedno, preteško je!
Nakon njega, samoj sebi sam rekla da ne želim više ni jednog psa, jer on je bio Dino - najbolji pas na svijetu i nitko ga ne bi mogao zamijeniti. Ista stvar je bila i s mojom obitelji - mama, brat, tata pogotovo! Svi smo se složili u jednom - da nema šanse da ćemo ikad više imati psa...pa čak ni mačku!
Prolazio je mjesec po mjesec, jedva smo se počeli privikavati da ga nema.
Nitko nas nije budio da mu otvaramo vrata, da se mazimo, nikome nismo imali dati kosti od ručka. Davala bi ih na kraju Bobiju - psu od dečka, a to me znalo dodatno rastužiti.
I tako dolazimo do onog dijela ''nikad više''.
Bio je ponedjeljak, otputovala sam u Zagreb. Najbolja prijateljica T. je prije toga pričala kako su bila dva mopsića za udomiti, ali iskreno - nije me dirnulo. Znala sam da će se netko javiti, uvijek se svi otimaju za te male vrste. I tako je i bilo.
Udomljeni su nedugo nakon što je njihova pričala izašla.
Prijateljica je bila žalosna, oduvijek je htjela psa, ali ne i njeni roditelji. Nikakvog, pa ni kupovnog! Što bi tek rekli na psa starog nekoliko godina?!
Znala sam da se samo nada, ali hej, ionako je to već bi zatvoren slučaj - bili su udomljeni. Cilj i je bio da, pošto su brat i sestra, ostanu zajedno.
Nakon toga, ne znam da li je prošao i dan, vidim ja sliku od malaca i to da se opet udomljuju. Pročitam i saznam da se osoba koja ih je udomila predomislila.
Dakle, gledam ja i ne vjerujem. Rekoh, to je sigurno neki znak. Nazovem T., ispričam joj sve i kažem joj da ukoliko ona odluči udomiti psa, udomiti ću i ja.
Prvo je morala ''srediti'' svoju stranu obitelji, obitelj koja nikad nije imala psa i reći im da će pas biti kućni. Definitivno sam sumnjala u ishod, a pogotovo se nisam nadala da će ih u 2h uspjeti nagovoriti.
Kad se to dogodilo, nazvala sam mamu i rekla joj kako stvari stoje. Ako su oni, koji nikada nisu imali psa odlučili udomiti jednog, onda ćemo i mi, bez obzira na to što je gubitak Dine još uvijek bio svjež.
Sve je bilo tako slučajno da se jednostavno moralo dogoditi!
Mama je pristala, sažalila se nad tužnom pričom koja ih je pratila.
Nazvala sam FAUN i raspitala se, rekla da bi ih udomile nas dvije, da psi ne bi živjeli zajedno, ali bi bili kuća do kuće i stalno bi se družili (što je na kraju ispalo i bolje za njih jer je malac stalno skakao po sestri).
Shvatili su da su nam namjere ozbljne, a dodatni plus je bio i taj što je upravo Marina, koja je jedna od osnivačica FAUNA, bila osoba ( bio je netko, ti i tvoja mama, ili tvoja mama i netko?) koja je pronašla Dinu tog kobnog dana i nagovorila nas da ga udomimo, znala je koliko je taj pas bio voljen, koliko je poživio i kako je sve završilo s njim.
Lily je bila mopsica stara 5 godina, dana na uspavljivanje zajedno sa svojim bratom Mo-om. Da nije bilo veterinarke kojoj je stvarno stalo do životinja (jer danas su takvi rijetki, što je žalosno s obzirom da školovanje za veterinara ili veterinarskog tehničara valjda podrazumijeva da osobe koje se odluče za taj posao - vole životinje) ovih predivnih stvorenja danas ne bi bilo.
I tako, sve je bilo dogovoreno u par sati.
Lily i Mo (tako nazvani od strane nas, pošto im prava imena nikad nismo saznali) su stigli tog ponedjeljka navečer u svoje nove domove.Ž
Bili su uplašeni i uzbuđeni, a bila im je i velika sila da obave nuždu (pošto ih je prva udomiteljica očito zaboravila prošetati prije puta za Kutinu ili bar stati na pola puta i pustiti ih da obave svoje).
Putovali su: od Karlovca do Kutine, od Kutine do Osijeka i na kraju od Osijeka do Kutine u samo par dana. Zamislite koji je to bio šok za njih!
Lily i Mo su preživjeli odvajanje od svoje prave obitelji, zatim odluku da ih se uspava pa putovanje do lažne udomiteljice, da bi na kraju konačno stigli u naše ruke.
Ono što je tužno u ovoj priči je to da ih se vlasnica tek tako odrekla...pitam se kako se ljudi mogu tek tako nekoga odreći?? Uzmu životinju, vole je par mjeseci ili godina, započnu novi život i stari totalno odbace...
Teško mi je i zamisliti kako im je bilo. Kako je bilo mojoj Lily? Kako se uopće zvala? Kakva su njena sjećanja? Nada li se još uvijek da će njena stara vlasnica doći po nju? Užasava me to, mislim da se tako osjećaju i obitelji koje usvoje dijete pa strahuju da će se pravi roditelji predomisliti i tražiti to dijete natrag.
Tužna sam svaki put kad je moram ostaviti kod kuće zbog fakultetskih obveza, ali ostaje definitivno u sigurnim rukama. Svi su je toliko zavoljeli da to ne mogu ni opisati! Definitivno je lijek za tugu koju smo doživjeli. Toliko je posebna i draga, da ne postoji osoba koja je ne voli. Mama i tata je toliko tetoše da im svi govore da je vrijeme za unuke, a ne psa. Jako se vezala za nas, a jednako jako smo se i mi vezali za nju. U ovih par mjeseci je stekla potpuno povjerenje u nas, šetamo je bez vodilice i jasno razumije kad joj se kaže da čeka i stane. Isto tako, vidi se da razumije i pohvale!
Lily ne bi preživjela ponovno ostavljanje, doživjela sam već njen pogled sa strahom u očima, strahom od ponovnog napuštanja.
Eto, to je moja - naša priča, o tome koliko je lijepo voljeti i osjećati se voljenim. Želim da svaka napuštena životinja dođe u prave ruke.
Vjerujte mi, udomite li životinju, budite sigurni da će ona to znati cijeniti.
Zahvaljujem se ekipi iz Fauna, sumnjam da bi Lily danas bila tu kraj mene na krevetu, a Mo u kući pored (Tei kraj glave) da nije bilo vas i da niste poznavali ''malog žutog'' iz Crkvene.
Pozdrav od hrkalice i mene,
Laku noć!