Kao prvo zahvljujem udruzi Faun koja mi je pružila šansu da pišem o svojoj kujici s kojom ću se na ovaj način nekako i oprostiti!
BLISKI SUSRETI SA PSIMA
Kada sam bila mala curica, željela sam imati sve i svašta, ali ne i psa. Jednom sam šetala ulicom i odjednom je iskočio ispred mene pas koji me ugrizao za najdeblji dio mog tijela – za guzicu! Za mene je to bila noćna mora i od tada patim od velikog straha – straha od psa.....velikog, malenog, čupavog, ružnog ili lijepog, nije bilo važno, ali kada je pas bio u mojoj blizini, otkucaji srca su ubrzavali, noge bi počele lagano klecati, glas bi jenjavao... Ni jedan pas u mojoj blizini nije mogao osjetiti moju ljubav, već samo moj veliki strah prema njima.
Godine su prolazile, a moj strah nije. Negdje je nekako uvijek bio prisutan, postao je dio mene, ali ipak, nestao je onoga dana kada sam se udala. Ne zato što moj muž Hrvoje liči na psa, već zato što mi je on predložio da nabavimo psa da se riješim tog straha. Baš je zlatan taj moj Hrvoje, zar ne?! Da je, al da se vratim na temu.
Ubrzo nakon našeg razgovora o nabavljanju psa, u naš dom je stigla malena Bokserica. Frida – tako smo je nazvali. Naš prijatelj Dado nam ju je poklonio. Nama, nikada do tada na vrata nije stigao ljepši poklon. Stara tek nekih dva mjeseca, još je žudila za maminom cikom i bila je tako mala i tako usamljena. To je primjetilo i pola grada Kutine, jer takvo glasno zavijanje se nikada ne zaboravlja, a uz nju su nama i našim susjedima noći postajale sve duže. Tako je Hrvoje odlučio spavati kraj nje i nakon samo tjedan dana počela je spavati cijelu noć.
Složili smo joj mjesto za odmor u dnevnoj sobi na spužvastoj fotelji. To mjesto je naša Frida odmah zavoljela, no koliko god smo se trudili napraviti joj mjesto za obavljanje nužde, ona je to vršila u kući gdje god je stigla. Jako mi je žao što psi ne mogu govoriti, jer je stvarno bilo naporno tražiti izvor smrada, a onda to i čistiti. Jednostavno, morali smo donijeti odluku da ide živjeti van kuće. Složili smo joj kućicu s prolazom u šupu i iznenađujuće brzo se navikla na to. Tamo je stekla i puno prijatelja i kako je rasla, shvatili smo da je ona bila sve, samo na pas. Iz nje je virilo sto vragova.
Najveći gušt su joj bile trenirke, papuče, majce, ma koliko god se mi trudili joj davati kosti i igračke, ona je samo grickala naše stvari. Nije ni tu stala. Tako su nastradale i moje nove prekrasne japanke koje ni grada nisu vidjele. Nisko drveće i cvijeće koje sam godinama uzgajala-sve je potrgala. Ona je bila naš Tornado u dvorištu. Kad se samo sjetim Bubinog bicikla, koji je bio kod nas na čuvanju, i kako je samo rastrgala novi sic (Buba, oprosti još jednom). Njoj ni to nije bilo dovoljno. Svaki dan je oko sedamnaest puta bježala iz našeg dvorišta i ulazila u tuđa, kod svih susjeda. Sve je potrgala što joj se našlo na putu. Gosti koji su nam dolazili uvijek su ulazili blatni u kuću od njenog neumornog skakanja po njima. Nikako nije mogla shvatiti da se ne smije igrati sa pčelama, tako da joj je njuška stalno bila natečena od uboda.... Po cijele dane smo imali „posla“ samo s njom. Stvarno je bila neposlušna,ma „živi vrag“! Svaki puta kada smo pripremili rigoroznu kaznu za nju i došli pred nju ljutiti, ona bi skužila da je pogriješila i tada bi nam uputila jedan poseban pogled, onako nevin...pun suosjećanja i na kraju krajeva i isprike...i tada joj jednostavno nismo mogli ništa, jer nam se s tim pogledom umiljavala. Očito je ona s nama znala, a mi s njom nismo. Nitko više nije ostavljao stvari na čuvanje kod nas, ja sam i dalje šivala papuče, ispričavala se gostima i susjedima, bacala u smeće rastrgane komade odjeće..da, ali danas više ne.
Naime,da bi Fridu smirili preporučili su nam da ima mlade.Tako je Frida imala i prvi bliski susret s Kabulom o kojem neću puno jer ni sad ne mogu vjerovati da sam joj to dopustila. Uf. I tada počinju problemi, odbijanje hrane, čudni miris, onaj „živi vrag“ se pretvorio u premirnog psa. Ni veterinari,ni mnogobrojne injekcije vitamina,misleći da je skotna, nisu pomogle. Ništa drugo joj nismo mogli, strašno. Dani su prolazili,a ona je bila sve mrsavija, i prvi puta mi se srce slomilo kada sam vidjela da ptice jedu njenu hranu par centimetara od nje, a ona ništa. Kutinski veterinari nam više nisu mogli pomoći i uputili su nas u Sisak.Večer prije odlaska na pregled, naša Frida je ušla u kuću i stala ispred vrata hodnika kao da nas zove i hoće se pozdraviti s nama, predosjećala je da će nas napustiti, i to zauvijek. Tada se njezin umiljati pogled pretvorio u tužni pogled, a mi joj nismo mogli pomoći. Jednostavno je znala da je iznemogla i da neće dugo. Pošto je pala noć i morala sam okupati,nahraniti i uspavati našu novu pridošlicu,ovoga puta bebu, Hrvoje je otišao podružiti se s Fridom. Nije bila zainteresirana ni za igru. Rano ujutro su Hrvoje i Frida otišli u Sisak na pregled, bila sam nervozna, iako sam tada još uvijek mislila da se njoj ne može ništa dogoditi,pa to je naša Frida, tek godinu,dvije je kod nas. No, kada mi je Hrvoje javio da su joj otkazali bubrezi i da je moramo uspavati meni se vratio onaj ružni osjećaj kada mi srce počne ubrzano kucati, noge klecati i glas jenjavati, ali ovoga puta od tuge, a ne od straha od psa. Srce mi se slomilo i drugi put zbog moje kujice Fride. Samo sam razmišljala o tome da kada se vrate iz Siska, moram se oprostiti od nje i ispričati joj se za svaki put kada sam bila ljuta na nju zbog njenih vragolija. Kada su došli,moja svega par mjeseci stara beba me nije htjela pustiti od sebe,neprestano je plakala, tako da se i nisam uspjela oprostiti od svoje voljene Fride.
Sada bih radije šivala papuče, ispričavala se susjedima i gostima i bacala rastrgane komade odjeće u smeće, samo da mi je ona tu... Šteta, baš šteta što psi ne mogu govoriti, tada bi nam rekla što je muči, što je boli, a ovako joj nitko nije mogao pomoći.
Umrla je na putu do veterinarske, tako da je nismo ni uspjeli uspavati. Kako mi je srce puklo zbog nje, tako je i ostalo i ta rana nikada neće zacijelijeti. Žao mi je što nisam više vremena provodila s njom i ne prođe niti jedan dan da se ne sjetim nje i onog njenog umiljatog pogleda....
Frido,uvijek ćeš biti dio nas i naše obitelji!!!
Harmicari,1.12.2010.