Udruga je osnovana 27. 1. 2007. godine i djeluje na području Sisačko-moslavačke županije sa sjedištem u Kutini. Broji 5 stalnih članova. Cilj udruge je osnivanje azila za napuštene i zlostavljane životinje. U dvije godine postojanja nismo uspjeli ostvariti taj cilj ali se nadam da smo na pravom putu. Za pomoć nam se javite na brojeve:
mob: 091/725-0986 092/1103-254
žiro-račun: HR8923400091110272849
Ispričat ću vam svoju priču zašto i kako je krenula moja ljubav prema životinjama, a ujedno i nastanak naše udruge. Počelo je naravno jako davno(makar i nisam toliko stara, 26 godina), živjeli smo u malom jednosobnom stanu moji roditelji, brat i ja. Teško je imati životinje u stanu jer svi znamo da se one trebaju puno kretati a i nitko od nas ne voli biti zatvoren. Tako smo jednoga dana brat i ja poželjeli životinju, a tata i mama su pristali na jednu malu micu i u naš život je ušao Crnko. Inače da napomenem, naša majka je VELIKI ljubitelj životinja, a tata je postao uz nas (kako to ide).
Nakon Crnka pojavio se jedan napušteni psić (bilo je to u vrijeme rata), lutao je unaokolo sa lancem oko vrata i dugo mi je trebalo da pridobijem njegovo povjerenje. Ljudi su ga tjerali, gađali raznim stvarima, tukli ali je on unatoč svemu dopustio da mu se približim. Taj predivni crno-bijeli pas kasnije nazvan Medo mi je pokazao koliko ljubavi i odanosti pružaju životinje koje su pretrpjele svašta groznoga od strane ljudi. Kada se Medo pojavio u mojem životu ali i životu moje obitelji sve mi se posložilo kako je trebalo. Iako smo živjeli u naselju gdje je bilo puno djece uvijek sam se osjećela sama. Znate one priče kada djeca izoliraju drugu djecu jer nemaju novaca koliko i oni, nemaju bicikl ili igrice kao i oni, satelitske antene da gledaju muzičke programe i o tome razglabaju, e pa u mojem je slučaju bilo tako, ali ja sam imala svojega Medu. Ponekad sam znala sjediti ispred svoje zgrade i gledati u djecu dok se igraju (koja su me naravno ignorirala) i plakati dok je moj Medo sjedio kraj mene i stavio mi glavu u krilo kao da je znao da sam tužna. I bila sam, ali sam bila i sretna jer sam znala da imam prijatelja koji me neće osuđivati, koji će biti uz mene u lijepim i ružnim vremenima, koji će me uvijek saslušati kada mi je teško i koji će me samo pogledati svojim predivnim smeđim očima i kao da je rekao sve je u redu, i bilo je. Svakome treba jedan takav prijatelj. Nakon desetak godina našeg druženja preselili smo se u kuću i došao je dan kada je i Medo trebao doći u svoj novi dom, međutim "zahvaljujući divnim ljudima" izgubila sam ga zauvijek iz svoga života. Medo je nestao. Tražili smo ga u šinteraju, pitali susjede jesu li ga vidjeli (čak su odnijeli i njegovu kućicu), ali Mede nije bilo.To je bio dan kada mi je srce puklo, nestao mi je najbolji prijatelj. I danas imam njegovu sliku u novčaniku i nikada ga neću zaboraviti.
Počela sam pisati kako je počela udruga - eto od tog trena sam znala da ću jednoga dana imati udrugu koja će pomagati napuštenim i zlostavljanim životinjama jer znam da svaka od njih može biti prijatelj i pružiti bezuvjetnu ljubav. Imali smo mi raznih događaja, spašavanja životinja sa ulice i pronalaženja vlasnika ili smo ih udomljavali - sve to prije nastanka udruge. Kroz naše ruke (pričam o svojoj obitelji) je prošlo stotine pasa, mačaka, golubova, vrabaca koje smo udomljavali. Jedan poseban slučaj goluba koji je imao slomljeno krilo i nije mogao letjeti pa je kod nas doživio starost moram spomenuti, a zvao se Grga. Grga je bio šerif u kući tako da su ga se i mački bojali i jedino je podnosio moju mamu, tako da nitko ne može reći da i pernate životinje ne znaju pružiti zahvalnost kada ih spasite od sigurne smrti. Mislim da još negdje imam i popis udomljenih i vraćenih životinja i brojka bi bila velika. Naša okolina nije shvaćala i još i danas ne shvaćaju zašto mi to radimo. Zašto žrtvujemo svoje vrijeme i novac za nešto od čega "nemamo koristi", ali niti ne shvaćaju da smo mi nakon svakog udomljavanja životinje, kada vidimo da su na kraju našli dobar dom pun ljubavi mi bogatiji za još jednog novog prijatelja, a svi znamo da je prijateljstvo najvažnije.
Nakon osnivanja udruge mislili smo bit će nam lakše udomljavati životinje, pa barem sa pravne strane smo pokriveni, to vam je glupost. Vraćam se na prošlu temu ali kada ti svi kažu "joj, divno je šta takva udruga postoji", a kad zatrebaš pomoć okrenu ti leđa, nije najljepši osjećaj. Ali mi se nećemo dati, kucat ćemo na sva vrata, biti ćemo strpljivi i uporni jer kažu da se upornost isplati, a mi se nadamo jednoga dana da ćemo osnovati azil na napuštene i zlostavljane životinje koji će se (nadam se u suglasnosti naših članova udruge ) zvati MEDO u spomen najboljem prijatelju na cijelom svijetu.